Naslovnica

Zlatan Begić: Poruka jednog profesora

Poštovane sugrađanke i sugrađani, danas počinje izborna kampanja. Neki od starih kandidata će se boriti za peti ili šesti mandat, neki novi kandidati za promjenu. Kako vidimo ovih dana već se počelo sa psiho-patologijom, spinovima, konstrukcijama, najmizernijim podvalama, uvredama i etiketiranjima. Zapamtite dobro da život traje duže od jednog mjeseca i da ćete svoje sugrađane morati pogledati u oči već 16. novembra. Znam da, uglavnom, ovo uzalud pišem, jer je ovaj grad već pokazao da zna dati skoro jednaku podršku u glasovima lideru PDA kao i jednom univerzitetskom profesoru bez ikakve packe u svojoj profesionalnoj i akademskoj karijeri.

Prve komšije su znale pežorativno i krajnje primitivno analizirati kakvu košulju, čarape i šal nosi pomenuti profesor, spominjati mu mrtvu mater, ženu, pa čak i djecu, oca koji je kao dobrovoljac branio ovaj grad sa puškom od prvog do zadnjeg dana kad je to trebalo, a ne iz stranačkih i gradskih kabineta. Preko noći su zaboravljeni svi mnogobrojni postupci pred evropskim, ustavnim i drugim sudovima, koji koštaju ogromne svote novca, a koje je ovaj profesor vodio besplatno za raju, radnike i one koji su najugroženiji. Zaboravljeni su zakoni koji su proglašeni neustavnim nakon teških pravnih bitaka, a koji su vođeni srcem zbog ljudi i ljudskih prava. Zaboravljeni su i pendreci koje je dobio preko leđa dok je stajao sa narodom i radnicima, dok su neki bježali preko karaule pod skute svojih stranačkih prvaka, zaboravljeni su i brojni neprijatelji koji je stekao boreći se uvijek za prava drugih.

Zaboravilo se već odavno da je ovaj grad kriminalnim radnjama gradske administracije napravio beskućnikom ovog profesora, njegovog maloljetnog brata i mater koja se nikada nije oporavila od šoka prouzrokovanog izbacivanjem na ulicu odmah poslije rata iz stana u koji smo uselili davne 1978. godine, kada je ovaj profesor imao svega tri godine i dok su drugi nesretni ljudi prognanici svijali gnijezdo u gradu u kojem je odrastao. I još mnogo toga se zaboravilo… Osokolili se mnogi “nejaki Uroši” da lažu, vrijeđaju, pametuju i ponižavaju ovog profesora i njegovu porodicu, da javno analiziraju psiho-fizičke odlike djece čiji je roditelj, pa čak i da im žele da ostanu bez oca u momentima dok je bio bolnici. U tome nisu zaostajali čak i neki koji sebe smatraju intelektualcima i civiliziranim ljudima. Orgijalo se nad porodicom, djecom, čak i mrtvima od strane komšija i sugrađana. Ono što mi je, međutim, neizmjerno drago je to što nikoga i ničiju porodicu nisam uvrijedio, niti ne daj Bože omalovažio ili ponižavao, što nikako ne znači da sam zaboravio da su to meni radili… Danas znam jednu stvar, da ništa ne dugujem nikome. Ostala je odgovornost da se časno borim preostale dvije godine za ovu državu i grad, a rezultate onoga što trenutno radim – a što mnogi ne razumiju i neće da vide, tek će pokazati vrijeme. Ostaje i jedna obaveza koju osjećam prema ovom gradu, a na osnovu vlastitih iskustava u posljednje dvije godine. Da upozorim, nemojte raditi drugima, svojim sugrađanima i komšijama, njihovim porodicama i djeci, ono što sam ja osjetio. Zašto i zbog čega? Zbog koga?

Neka se svako zapita prije nego povuče obarač na drugoga i njegove najbliže. A što se mene tiče, na kraju ćemo grad i ja svesti račune ko je kome bio lojalniji i ko je kome više dao, to je stvar između nas u koju niko ne bi trebao da se miješa! Budite ljudi!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *