VILDANA SELIMBEGOVIĆ: Željko Komšić, sam protiv svih

Jun 18 2018
(0) Comments

Može li Zlatni ljiljan bez hrvatske putovnice i katolik koji ne prakticira vjeru treći put ući u državno Predsjedništvo?

Kada je – i to prvi – najavio kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ubrzo je priznao da je i sam sebe iznenadio: u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića vrlo otvoreno je rekao kako je to njegov bunt protiv politike lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića. Već su bile u toku seanse pregovora o izmjenama državnog Izbornog zakona i već je bilo više no jasno da je HDZBiH na jednoj, a ostali manje-više na drugoj strani. Zapravo, kako je to lider Demokratske fronte u više navrata slikovito objasnio – aktualni član Predsjedništva BiH bio bi zadovoljan izmjenama samo ukoliko bi jedan zakonski paragraf propisao obavezu da je lider HDZ-a automatski i član državnog Predsjedništva. Upitan za dodatne motive, Željko Komšić je opet bio iskren: s osovinom Dodik – Čović u Predsjedništvu BiH plašim se za budućnost zemlje za koju sam se borio! Komšić je – zna se – u dva navrata izborio mandat hrvatskog člana Predsjedništva BiH i punih osam godina bio osporavan tezom kako nije legitimni Hrvat, upravo zato što je Sarajlija (rođen 1964.), ljevičar i borac Armije BiH. U oba slučaja Komšić je bio kandidat SDP-a BiH, partije koja se danas od svih ponuđenih na političkom nebu Bosne i Hercegovine najviše bori upravo protiv njega. Čak je i Denis Bećirović, kandidat SDP-a za državno Predsjedništvo, u više navrata, pa i na stranicama Oslobođenja, pozvao svoje partijske drugove da se okrenu političkim bitkama protiv konkurenata, aludirajući na vladajuće nacionalne partije, ali i na (propalu) priču o ujedinjenju ljevice. Da ga Čović i dalje smatra najozbiljnijim konkurentom, demonstrirao je nedavno usred Zagreba, kada je u svom nadahnutom nastupu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti prozvao obojicu Komšića – Ivu i Željka – ne propuštajući priliku da se na ovog drugog ostrašćeno obruši nimalo akademski, ali i da objasni svoju neraskidivu vezu s Miloradom Dodikom, liderom SNSD-a, u čijem prisustvu – kako je rekao – uz redovnu pratnju kamera i novinara voli pomenuti Plan B, da se ima o čemu pričati. Čovićev Plan B – kako god ga akademik svojim kolegama ne objašnjavao – bio je i ostao potvrda Komšićevih strahova i njegov (pre)jaki predizborni adut.

No, da vidimo ipak ko su sve jurišnici na ovu trećinu državnog vrha. Lider HDZ-a, aktualni član Predsjedništva, već pominjani akademik Čović rođen je u Mostaru 1956. godine, po zanimanju je mašinski inžinjer, a prije rata radio je u mostarskom Sokolu, za čiju se privatizaciju vežu njegove prve afere. U HDZ-u je (hiper)aktivan od 1996., a 2002. je izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Nepune tri godine kasnije, potvrđena je prva (kasnije se broj popeo do 14) optužnica za organizirani kriminal i korupciju – nije nevažno: povod je bila firma Lijanovići, kojoj je Čović kao ministar finansija u federalnoj Vladi navodno omogućio sticanje nezakonite dobiti, a zauzvrat primao darove – zbog čega ga je tadašnji visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown smijenio kad je već bio u zatvoru. Prvostepenom presudom Čović je oglašen krivim, ali su ostali oslobođeni, pa je nakon žalbi i već poznate domaće sudske prakse presuda ukinuta, a ostale optužnice protiv Čovića završile na mostarskom kantonalnom sudu, gdje su jedna po jedna padale k’o zrele kruške (zbog nedostatka dokaza). Oni sa boljim pamćenjem sjetit će se da je u vrijeme aprilskog paketa – u proljeće 2006. – Čović izašao iz zatvora i došao pravo u Predsjedništvo BiH gdje ga je dočekao lider SDA Sulejman Tihić, tadašnji bošnjački član koji će iste godine upravo zbog podrške aprilskom paketu izgubiti izbore od Harisa Silajdžića. U međuvremenu je Čović postao neprikosnoveni lider HDZ-a BiH, no u Predsjedništvo BiH se drugi put kandidirao tek kada Komšić više nije mogao i taj drugi mandat upravo privodi kraju. Oženjen je, ima dvije kćerke i stanuje u vili zbog koje je izmijenjen tok Radobolji.

Njegov sudrug iz one prve optužnice Jerko Ivanković Lijanović, danas predsjednik stranke Radom za boljitak, također je kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Partija je, kao i mesna industrija, porodični biznis Lijanovića koji je u firmi predsjednik Nadzornog odbora. Jerko je rođen 1969. u Širokom Brijegu, završio je Poljoprivredno-prehrambenu školu, oženjen je i ima troje djece. Ni njemu ni partiji niko ne daje ozbiljne šanse na izborima. Analitičari kažu da će se zapravo boriti za začelje sa Borišom Falatarom (rođen 1975. u Sarajevu), kandidatom Naše stranke u ovoj utrci, inače magistrom ekonomije bez domaćeg političkog iskustva, ali sa iskustvom humanitarnih kriza koje je rješavao kao uposlenik kabineta UN-ovih i UNESCO-ovih zvaničnika. U ovdašnjoj se javnosti deklarirao kao kritičar svega postojećeg, valjda na tragu partijskog umijeća lidera NS-a Peđe Kojovića, a programsko djelovanje i viziju zajedničke budućnosti potvrdio na terenu, druženjem s isljednikom iz logora Heliodrom. Kako god, malo je onih koji vjeruju da će poštovatelji lika i nedjela famozne hrvatske šestorke umjesto Čovića zaokružiti Falatara. Ozbiljniji analitičari pak nemaju dilema: kandidatura Falatara je osveta NS-a Željku Komšiću koji ovu sarajevsku družinu i ne smatra lijevim blokom već lokalnom strankom elitističkih ambicija što, ako ćemo pravo, ni NS ne krije, ali ne voli da joj to drugi kažu ili kako bi to rekao lider Kojović – NS je za ujedinjenje ljevice, neka se ostali ujedine. Na glasove u hrvatskom biračkom tijelu u ovosezonskoj kandidaturi za člana Predsjedništva atakuje i jedna dama: dr. sc. Diana Zelenika. Rođena je 1964. u Mostaru, internista je kardiolog, aktuelna je članica državnog Parlamenta ispred HDZ-a 1990. i dosljedno se bori protiv onih ideja svenarodnog jednoumlja na kojima insistiraju Dragan Čović i Božo Ljubić, inače predsjednik HNS-a u BiH i član Hrvatskog sabora. Dr. Zelenika tek zahuktava vlastitu kampanju od koje će bez sumnje ovisiti i njezin konačni plasman – u ovom trenutku drži sredinu i fokusirana je na Čovićeve poteze. Kao i HDZ 1990., i dr. Zelenika nastoji nuditi umjereniju liniju dogovora u BiH.

Pa ipak, nekako svi očekuju najveći okršaj na liniji Čović – Komšić. Može li Zlatni ljiljan bez hrvatske putovnice i katolik koji ne prakticira vjeru treći put ući u državno Predsjedništvo? Prognoze su utoliko zanimljivije jer idu iz krajnosti u krajnost, a garniraju ih oni koji bi morali biti prirodni Komšićevi saveznici žestokim atacima na njega. Ostatak svijeta kome je bez sumnje jasna namjera Čovića kad od Komšića pravi crvenu krpu za Hrvate, naprosto ne razumije zašto je problem zukanima helezima i ostalim nikšićima i kojovićima. Odgovor je prilično jednostavan: Komšić je u politici upravo ono što su manje-više izvikani domaći lijevo orijentirani građani obećavali da će biti, a nekako im ne ide. A nije ni korumpiran. Afera nema, a nema ni ambicije da se obogati preko noći i(li) postane jedinica mjere ovdašnje (malo)građanštine. Hoće samo da se bori za normalniji život svoje kćeri i ostale djece u ovoj zemlji. A to danas baš nije na cijeni. Ni na jednoj strani.