Ivana Robović, potpredsjednica DF-a: Kruha i igara

Feb 13 2018
(0) Comments
  • Facebook
  • Twitter
  • Posted by: DF
  • Posted in
  • Tags:

Jučer sam se neugodno iznenadila kada sam prelistavajući dnevni online tisak ugledala naslov  “Pokop za Željka K. i  paljenje haškog suca Agiusa.”  Naravno, tekst koji sam pročitala ne vrijedi te minute čovjekova života koliko je potrebno da se pojmi sva nebuloza iskazana na tom seoskom vašaru u režiji, da budem velikodušna, polupismenih,  ksenofobnih jadničaka.

Ali razlog zbog kojeg se osjećam pozvana da napišem ovu crticu ne leži u činjenici da je sama karnevalska povorka degutantna i morbidna te da vrijeđa i čovjeka i vjeru, nego u činjenici da netko opet pokušava nametnuti mišljenje da svi Hrvati tako misle, s tim se slažu te prikazuju  to kao opće stajalište Hrvata na potezu od Čapljine do Livna.  Jer, budimo iskreni, Hrvati izvan tog poteza, sudeći po HDZ-u BiH, nisu pravi Hrvati, zar ne?

U zemlji gdje je pojam kulture postala seoska bikijada, gdje dijete s posebnim potrebama nema pravo na obrazovanje, gdje je više ljudi napustilo svoje domove nego za vrijeme rata i gdje se obitelji raspadaju zbog besparice i sveopće depresije, nama je prioritet i goruće pitanje hoće li Željko Komšić preoteti mjesto Velikom vođi hrvatskoga naroda.

Ni u mom gradu nije bolje.

Livno, bastion i najtvrđe uporište Hrvata ( čitaj HDZ-a) uputi Deklaraciju podrške osuđenim ratnim zločincima, a ni riječi ne rekoše o rijeci ljudi koji su vjerojatno zauvijek nestali s ovog područja. Glasno govore o opstojnosti i konstitutivnosti naroda, raspiruju nemir i strah i pri svoj toj galami ne čuju odzvanjanje  praznih učionica, školskih hodnika i dječjih igrališta. Još nam ponudiše i 30 KM dječjeg doplatka te naglasiše kako je to veliki udarac za proračun, a samo desetak dana prije toga objaviše da su kupili novo vozilo za svoj vozni park u vrijednosti od 45.000 KM.

Zastidjeh se Hercegovine i svojih korijena. Stidim se i ljudi koji u javnosti  predstavljaju narod kojemu i ja pripadam jer nas prikazaše neukim, neciviliziranim  i infantilnim.  A najviše se stidim činjenice da,  kad se raziđe dim spaljenoga Krnje i kada prestane razulareni smijeh karnevalskih povorki, mi ćemo se opet naći u situaciji da s tugom gledamo rijeke ljudi bez povratne karte i imati snage reći da je to ispravno, da će im biti bolje’ tamo negdje’ dok će ‘pravi’ Hrvati čekati sljedeći karneval i tražiti sljedećeg krivca za narod koji polako ali sigurno nestaje sa svojih stoljetnih ognjišta.