Blog – Mujo Hodžić, zastupnik u ZD Parlamenta FBiH: Bez oraha u džepovima!

Apr 09 2018
(0) Comments
  • Posted by: DF
  • Posted in
  • Tags:

U svakom odbrojavanju postoji manja ili veća doza neizvjesnosti. Vjerovatno zbog približavanja trenutka poslije kojeg se ulazi u nešto, manje ili više drukčije od svega što čini ovo, sadašnje i poznato. I trebalo bi da donosi- novo, nešto novo sa neumitno nepoznatim. Kažu da je jedan od većih strahova- strah od nepoznatog. Uvijek. Svuda. I svakome. Osim…

Kad god neko hoće da pobjegne od argumentovanog sučeljavanja, nazivanja stvari pravim imenom, prijedloga kako izaći iz sadašnjeg  stanja ili direktnog odgovora na direktno pitanje o načinu razrješenja tegoba kojima je bremenito  ovo društvo i sistem, posegne za floskulom da je sistem u tranziciji, šta god to značilo u užem ili širem kontekstu. Puno vremena, dvadeset i kusur godina je ovdje usavršena samo fino izbrušena tlapnja, ubleha, oreolom pojma tranzicija – stvorenim alibijem za prodavanje magle na hiljadu i jedan način. Sama sebi cilj, stvoren način života koji ne obavezuje one koji bi trebali da nose i breme odgovornosti za posao koji rade, a koji podrazumijeva i odgovornost za kvalitet života običnog svijeta, ovdje degradiranog do statusa jedinke u stadu koje odano sluša. Samo sluša i ne pita puno.

Relaksiranim neradom i do savršenstva dovedenom pričom presipanja iz šupljeg u prazno je stvoren zatupljen, poslušan, odan mutant poželjnog lobotomiranog glasača koji se sve lakše miri sa postojećim, nepromjenjivim i, izgleda, stalnim…

Dovedeni smo u situaciju kad između loših stvari biramo manje lošu, potpuno zaboravljajući da civilizacija i civilizovan svijet, koliko god u nekim stvarima imao i naličje devijantnog, ili čak, na momente, nastranog oblika ljudskog, bira između ponuđenog- bolje varijacije. Dovedeni smo u situaciju da kompariramo  da li je bolje biti čopor ili stado?

Sada smo stado.

Samo još da nas spreme u torove. I ide onako kako su čobani zamislili.

Nije lahko u torove utjerati čopor. Čopor nije poslušan kao stado. Iz čopora se ponekad začuje škrgutanje i režanje koje čobani baš i ne vole, a znak je da poneko misli i drukčije i hoće da radi nešto što i ne odgovara čobanu.

Kada je prije nekoliko godina u februaru sirovi oblik nezadovoljstva svačim rezultirao izlaskom na ulice i iskazanim revoltom protiv stanja svega kakvo je, da i ne možeš od silne količine tog nečega protiv čega su ljudi iskazali zlu volju znati šta je konkretno u pitanju, to je bio dokaz da živo tkivo organizma zvanog stanovništvo B i H ipak proizvodi reakciju na stanje nečega lošeg. Reakcija koja je, doduše, onečišćena paljevinom našeg, sopstvenog, a da nije bilo toga bila bi sasvim poželjna kao opomena, korektiv, upozorenje i izraz dozvoljenog demonstriranja nezadovoljstva građana. Poslije toga, trebalo je da neke stvari ne budu onakve kakve su bile do tada. I nisu.

Postale su gore.

Sasvim logična je pretpostavka da je, zbog ubijanja u pojam nečega što se zove zdrav mozak, u nemalom periodu od više od dvadeset godina, obesmišljavajuća logika morala dati katastrofalne, užasne i gotovo nepovratne rezultate. Nasilnim evolutivnim procesom, koliko god to apsurdno zvučalo, je finalni produkt odnosa jedinke prema društvu doveden gotovo u terminalnu kondiciju gdje se gotovo ravnodušno ogroman dio mlade generacije opredjeljuje za budućnost van ove zemlje, postajući indiferentan na pojmove kao što su domovina, rodna gruda, ognjište, djedovina, očevina itd…

Prapočetak i ishodište svega je, sada se već može reći bez osjećaja izgovora krupnih riječi i klizanja u patetiku: dušmanski, bezosjećajan, sitnosopstvenički, neodgovoran, bahat, bezobrazan, fašisoidan, diletantski itd. odnos dosadašnjih vlastodržaca na ovim prostorima od rata do danas. Od prapočetka se sekundarno razvija sve ono što se sada može smatrati kao katastrofalna posljedica: Vrlo opipljiv stav mlade generacije da je ovo tlo postalo uklet i beznadežan prostor sa spaljenim iluzijama da ovdje ikad može biti bolje!

  U novcu nikad nije bilo sve, ali jeste dosta toga. Ovdje je novca u džepovima običnog svijeta hronično malo, ali je u glavama običnog svijeta sve više loših stvari. Toliko loših, svakodnevno, toliko poražavajućih, svakodnevno, toliko onih koje ubijaju dostojanstvo, svakodnevno… Kod starijih, proizvodi se odnos tipa- uzalud se boriti, ovo je toliko uzelo maha da smo osuđeni na umiranje u najgorem osjećaju depresivnog starenja uz sveprisutnu bijedu i bijedan položaj u sistemu gdje je human, empatijski odnos, građanska solidarnost i kolegijalnost, postala kategorija na samom dnu vrednovanja pozicija kojima neko kotira u društvu više ili manje. Mladost ove zemlje  se ne miri da osudi veliki dio života koji je pred njima. Iz ove zemlje ljudi bježe netragom i ne obazirući se.

Šta je sljedeće?

U sluđujućem, sve ubrzanijem ritmu ponavljanja frazetina od koji se okreće želudac u vrijeme svakog izbornog ciklusa, a i između njih, sve do bezobrazlukom obesmišljenih životno važnih tema, jedino se filgranski dorađuje priča o nacionalnom, bez imalo stida nadograđujući se do nacionalističkog. Odljevom mozgova smanjujući kvalitet prosvijećenosti, povećavajući gustoću “kvaliteta”  manipulacijama podobnog polupismenog glasačkog tijela, kasta vlastodržaca, samo naizgled pasivno, a u suštini njegujući trend besmisla, aktivno sudjeluje u podebljavanju glasačke baze koja će joj omogućiti ostanak i dalje jahanje na magli i u magli. Nedvojben zaključak je da ovoj garnituri koja je i kreator sadašnjeg beznađa upravo odgovara ovo stanje, sa snažnim nastojanjem da se bazične osnove i relacije na kojima ovaj sistem počiva nikad ne promijene pa čak i uz pretpostavku da sve više okrećemo točak istorije unazad u vezi nadogradnje civilizovanih i dostojanstvenih parametara jedinke koja se treba osjećati zadovoljno, da ne kažem sretno u tom istom sistemu.

Kako ovaj pojam zadovoljnog i sretnog čovjeka neopterećenog budalaštinama koje mu zagorčavaju život, izgleda daleko nama i ovdje?

Budalaštinama sa vrlo čestim, po kvalitet rukovođenja, potpuno besmislenim imenovanjima direktora, upravnih odbora, inspektora, osnivanjem instant agencija na državnim jaslama koje su same sebi cilj, pogromaškim obračunima sa nepodobnim po javnim preduzećima i ustanovama, otimanjem nakita staraca na ulicama što je prestalo biti vijest, i t d…

Bliži se oktobar i vrijeme izbora, vrijeme onog odbrojavanja s početka ovog razmišljanja o dilemama.

Vjerovatno je ogroman teret ljudima u nekim strankama koje još drže do mogućnosti oporavka ovog oblika države i domovine što je već debelo “na aparatima”, sa kakvom sadržinom, sa kakvom pričom koja ne vrijeđa inteligenciju ljudi izaći pred te iste ljude na tribinu i skup ubjeđujući u smislenost izbora koji daje osnova za revitalizovanu nadu za bolje poslije oktobra. Za samosvjesne i dobronamjerne u strankama motivisane za  ishod izbora i sudbinu društva poslije njih, nije dovoljno napraviti priču oslonjenu na programima stranaka koja se samo u nijansama razlikuje od izbora do izbora, oslanjajući se samo na individualne animatorske i oratorske kvalitete ljudi za govornicom. Ima li nešto osim krupnih tema od kojih boli glava, zatupljuje mozak i  postaje nam sve više svejedno i za govornikom i za njegovom pričom, za ponuditi običnom čovjeku ?

Ako će naredni izbori, možda, ponuditi poligon da se oni koji pričaju jalovu demagogiju garniranu sa potrebnim dozama nacionalnog polahko počinju smještati na smetljište istorijskog i karakternog, onda dobro došli. Ako će zabetonirati stazu koja ovu zemlju vodi u ambis koji je vjerovatno u suludim sebičnim glavama ovdašnjih “glavonja” već projektovan, onda je već gore rečeni strah od već poznatog i viđenog veći od novog i nepoznatog. I zbog toga je ovo društvo i sistem unikatan na način kako je dosad skrojen. Anahron, besmislen i na momente sulud. I zbog toga nosi strah od onoga što je dosad viđeno da se ne ponovi i ne nastavi.

Mislim mozgom čovjeka malog, običnog, izvaranog obećanjima.

Priželjkujem nadanjima malog, običnog, izvaranog obećanjima čovjeka.

Želim čuti argumentovanu priču koja će garantovati ono na šta se gotovo niko od “velikih ljudi za velike teme” ne osvrće, jer su to “sporedne” stvari. E, pa, nisu sporedne već glavne!

Želim čuti takvu priču koja će obećati čuvare reda malo više na terenu i u patrolama da nam se ne dešavaju otimanja i razbojništva u po bijela dana, a da niko od građana ne smije ni da svjedoči, a kamo li da reaguje jer će mu lokalni bandit uvečer zakucati na vrata i upitati ga “za zdravlje”. Želim sigurnost koja se podrazumijeva, a ne tretira kao lutrijski dobitak jer mi je dijete došlo kući, a mobitel mu danas nije otet.

Želim čuti priču ljudi bez oraha u džepovima koji će obećati zatvore pune krupnih i sitnih bandita,a koje će neko neopterećen politikom valjano procesuirati, suditi i uz dokaze osuditi. I pokazati kako treba završiti svako ko krade, vara i pljačka. Želim biti svjedokom da krupne, politikom zaštićene zvjerke ne provedu, reda radi, u pritvorima uz medijsku halabuku nekoliko dana, a onda izađu, ali medijski pompezno tada oni svoj boravak politički oplode uz prikladan marketing. Samopouzdanje bandita kalibra kokošara koji krade torbice i otima djeci mobitele dolazi od nedodirljivosti njegovog krupnog uzora kojem “ni zakon ne može ništa”!

Priželjkujem državu rada, reda i zakona koju će neko domaćinski pospremiti. Želim državu u kojoj je neko kadri da obeća da pošteni i čestiti dišu normalno zato što je banda ondje gdje joj je mjesto.

Možda su ovo teme za tribine i ona argumentovana obećanja koje garnitura budućih ljudi na vlasti, a koja ima pretenzije da svoj posao obavlja čestito i pošteno, može i smije dati kao predizborna, a da ne budu šarene laži. Ovo može obećati samo neko ko se ne boji suda ni procesa.

Mali, obični, izvarani obećanjima čovjek očekuje da u oktobru pobijedi neko ko je sposoban da počne pospremati odakle se domaćinski posprema.