Blog Aide Hrnjić: Inkluzija na bosanski način

Aug 03 2017
(0) Comments
  • Posted by: DF
  • Posted in
  • Tags:

Inkluzivno obrazovanje podrazumijeva da škole trebaju prihvatiti svu djecu bez obzira na njihove fizičke, intelektualne, socijalne, emocionalne, jezičke ili druge osobine. Ovo se naročito odnosi na djecu sa poteškoćama ili nadarenu djecu, djecu koja žive na ulici i djecu koja rade, djecu iz udaljenih ili nomadskih populacija, djecu koja pripadaju jezičkim, etničkim ili kulturnim manjinama, kao i djecu iz drugih ugroženih ili marginaliziranih područja ili kategorija.

Proces inkluzivnog obrazovanja u BiH se počeo provoditi 2004. godine, nakon što je donesen Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju koji određuje da djeca i mladi s posebnim obrazovnim potrebama stječu obrazovanje u redovnim školama prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama. Dvanaest godina poslije uvođenja inkluzivnog obrazovanja, i dalje je evidentno da postoji veliki jaz između zakonske regulative i stvarne prakse u školama i predškolskim ustanovama.

Sve rečeno na papiru u praksi je za bosanske prilike neizvodivo u svakom smislu. Skoro pa nevjerovatna je činjenica da skoro niti jedna redovna škola u FBiH nema prilagođen prilaz za djecu u kolicima kao ni prilagođeni toalet. Dakle djeca u kolicima ne mogu ni fizički ući u prostorije škole.

U BiH također je u obrazovnom sistemu nerješena situacija sa ličnim asistentima djece sa poteškoćama, a koji bi im pomagali u praćenju nastave. Istini za volju postoje asistenti koji se nakon završenog fakulteta obućavaju po raznim NVO i Udruženjima koja se bave podrškom djeci sa poteškoćama ali to ni iz daleka nije realna  i stvarna pomoć u procesu savladavanja gradiva. Činjenica da asistenti volontiraju da bi upisali pripravnički staž govori sama za sebe. Naravno da tu ima sjajnih pojedinaca ali sistemski oni su skoro pa nevidljivi u čitavom procesu i u većini slučajeva se svode na ono puko “čuvanje” djeteta. Sama obuka ni iz bliza ne zadovoljava nivo, kriterije i standarde potrebne za rad sa djecom sa poteškoćama.

Da čitava stvar oko inkluzije bude jos “začinjenija” nastavno osoblje, djeca, asistenti, nemaju pomagala, prilagođene udžbenike, eventualne softvere, komunikatore, ništa, doslovno ništa, što bi im moglo pomoći u prevladavanju poteškoća, bržem učenju, vizualizaciji i približavanju gradiva djetetu shodno njegovim/njenim mogućnostima. U ovom segmentu su prepušteni sami sebi pa se na onaj stari bosanski način dovijaju i improvizuju kako sami znaju i umiju.

Imamo dakle zakon o inkluiziji i nikakve resurse vezano za njega. Da podsjetim, međunarodna UN konvencija o pravima osoba sa invaliditetom kaže:

“Komunikacija” obuhvaća jezike, prikazivanje teksta, Brailleovo pismo, taktilnu komunikaciju, krupnu štampu, pristupačne multimedijalne sadržaje, pisani oblik, zvučne zapise, obični jezik, lične čitače, augmentativne i alternativne načine, sredstva i oblike komunikacije, uključujući pristupačne informacijske i komunikacijske tehnologije”

Nadalje konvencija kaže;

“U pogledu ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, svaka država potpisnica obavezuje se poduzeti mjere uz najveću moguću upotrebu raspoloživih resursa, i gdje je potrebno, u okviru međunarodne saradnje, kako bi se postupno postiglo puno ostvarivanje tih prava, ne zanemarujući one obaveze sadržane u ovoj Konvenciji koje su neposredno primjenjive prema međunarodnom pravu.”

Bosna i Hercegovina je potpisnica svih relevantnih međunarodnih konvencija o pravima djeteta, pa ipak poduzima jako malo ili ne poduzima skoro ništa u ovom pogledu. Obrazovanje djece sa poteškoćama u ovakvim uslovima, u redovnim školama je iznimno teško, skoro pa neizvodivo. Uglavnom se još uvijek djeca obrazuju u “specijalnim” školama gdje ih društvo otvoreno stigmatizira i unaprijed “obilježava.” A resursa ima ,ali se usmjeravaju se na druge “bitnije” stvari. Tako je recimo prije više od godinu dana Vlada KS izdvojila preko 2 miliona KM za informatizaciju, kupovinu IT opreme i tableta za osnovne i srednje škole u  Kantonu Sarajevo, uredno je iste dodijelila i specijalnim školama, ali nikome nije palo na pamet da taj resurs iskoristi za eventualni razvoj ili nabavku komunikatora, softwera,tableta za djecu kojima su oni prijeko potrebni jer su sama djeca neverbalna, odnosno ne govore. Ovakva pomagala bi im jako pomogla da komuniciraju sa svojom okolinom, da pokažu šta znaju, da uče više. Gore spomenute fizičke barijere i njihovo eventualno otklanjanje niko i ne spominje.

Roditelji , boreći se sa svakodnevnicom življenja i funkcionisanjem porodice koja ima uz sebe djete sa poteškoćama, nemoćni su  izaći na kraj sa ovakvim lošim i nakaradnim sistemom. Nastavno osoblje je onemogućeno učiniti više zbog   nametnutih obaveza od strane relevantnog Ministarstva obrazovanja. Samo Ministarstvo i Vlada tapkaju u mjestu, djelimično uslijed neznanja, a drugim djelom iz nehata. Povezivanje sa međunarodnim Institucijama i praksama im baš i ne ide. Nismo mi jedina zemlja koja ima djecu sa poteškoćama i posebnim potrebama. U Srbiji se recimo za ovo relativno kratko vrijeme osnovala mreža nastavnog osoblja i Institucija koje rade na rješavanju ovog problema. Mreža je nastala kao odgovor na potrebe obrazovno-vaspitnih ustanova za dodatnom podrškom u razvijanju prakse dostupnog, kvalitetnog i pravednog obrazovanja za svako djete, a sa posebnom pažnjom i brigom za djecu iz društveno osjetljivih kategorija. Razvijena je kroz aktivnosti “DILS” projekta, Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja R Srbije i predstavlja značajan oslonac u implementaciji zakona o osnovama Sistema obrazovanja i vaspitanja te djece.

Podatak   da recimo Norveška izdvoji za obrazovanje i socijalnu inkluziju oko 400.000 eura   u jedno djete na godišnjem nivou je činjenica koja govori sama za sebe. Ne možemo da riješimo osnovne potrebe i krucijalne probleme u obrazovanju, a posebno nadarenu djecu skoro da niko ni ne spominje. Ako bi nekome i palo na pamet da pita šta je sa eventualnim naučno-istraživačkim centrom za djecu u našem društvu odgovor bi bio “nema resursa”. Pitam se onda čemu služe sva ta silna ministarstva, savjetnici, šta rade i kakvim resursima se nadaju? Zaboravili su da su ta djeca najveći resurs kojeg treba podići, odgojiti, obrazovati, usmjeriti  – pa će sutra ta ista djeca ovom društvu višestruko vratiti  uloženo.  Ovako smo osuđeni na grubo kršenje svih potpisanih konvencija, pojedinačnu borbu individualaca, roditelja i same djece.  Sramota!