Amela Korda: Osvrt na političku participaciju žena u BiH

Aug 23 2018
(0) Comments
  • Posted by: DF
  • Posted in
  • Tags:

Amela Korda je učesnica četvrte generacije Akademije ravnopravnosti. Tehnička je sekretarka Kantonalnog odbora Demokratske fronte Kantona 10. Članica je Glavnog odbora DF-a i Gradskog odbora DF-a Livno. U nastavku pročitajte njen osvrt na stanje političke participacije žena u BiH.

Danas je, na svim nivoima počevši od lokalnih pa do globalnih ograničeno žensko upravljanje i vodstvo kao i sudjelovanje u političkom životu. Žene su podzastupljene na rukovodećim pozicijama bilo da se radi o državničkim pozicijama, privatnom sektoru ili akademskoj zajednici. Navedeno se događa usprkos dokazanim sposobnostima koje žene posjeduju kao liderke i njihovom pravu da jednako participiraju u demokratskom upravljanju. Kada se govori o političkom sudjelovanju žena postoji nekoliko prepreka s kojima se žene suočavaju kao što je neprimjenjivanje odnosno zloupotreba zakonske regulative. Naime, Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH (ZORS BiH) je vodeći u Evropi, Izborni zakon BiH također jako dobro reguliše pitanje izbornih kvota međutim neophodno je razdvojiti zakonodavnu od izvršne vlasti jer se vlade biraju na način prema kojemu se apsolutno krši ZORS, a krše ga direktno oni koji su ga donijeli i u većini slučajeva sjede u zastupničkim klupama te postavljaju svoje stranačke kadrove bez poštovanja odredbi ZORS-a. Druge prepreke se odnose na tzv. razlike u kapacitetima jer žene u osnovi imaju slabije šanse za adekvatno obrazovanje kao i kontakte i resurse neophodne da postanu učinkovite liderke. Ipak, prema posljednjim istraživanjima  i informacijama Agencije za statistiku BiH veći je broj žena koje završavaju fakultete sve do doktorske titule jer trenutni sistem ne podržava majku i suprugu odnosno ne omogućava harmonizaciju porodičnog života i profesionalne karijere. Kako bilo postoji određeni broj rukovodećih pozicija koje ne zahtijevaju doktorat, a iste opet ne dobivaju žene. Prema rezoluciji Generalne skupštine UN-a o ženskom sudjelovanju u političkoj sferi „žene u svim dijelovima svijeta su i dalje marginalizirane u političkoj sferi. Vrlo često je to posljedica diskriminatornih zakona, prakse, stavova, rodnih stereotipa, niskog nivoa obrazovanja, nedostatka pristupa zdravstvenoj zaštiti i nerazmjerng učinka siromaštva na žene“.  U ovom smislu vrijedno je spomenuti i nepostojanje politike ravnopravnosti kao ni političkih opcija koje će kroz svoje političke platforme raditi na konceptu društvene ravnopravnosti i jednakosti. Mnoge zemlje u tranziciji kakva je i BiH još uvijek ne poznaju pitanja ravnopravnosti spolova kao društveno važnu temu.

U slučaju Bosne i Hercegovine patrijarhalni sistem klasificira politiku kao mušku djelatnost. Interesantno je da rodna ravnopravnost nije prepoznata ni u Ustavu BiH. Rodne predrasude, patrijarhalne percepcije žene u našem društvu, ekonomska ovisnost žena, dvostruki standardi koji važe za žene i muškarce, osporavanje ženskih sposobnosti, predrasude prema kojim je primarna uloga žene briga o porodici, ženska nesolidarnost, nezainteresiranost za pitanja rodne ravnopravnosti, podrška porodice, podrška institucija itd. samo su neki od razloga slabog sudjelovanja žena u političkom životu BiH.

Ravnopravnost spolova predstavlja standard kojeg štite svi pravno obvezujući instrumenti o ljudskim pravima i kao takav bi trebala da bude jedan od prioriteta politika svih država svijeta. U BiH su u tom smislu, uspostavljeni institucionalni mehanizmi koji za cilj imaju poboljšanje implementacije prethodno spomenutog standarda na nacionalnom nivou. Tako institucionalni mehanizmi za gender pitanja u BiH obuhvaćaju sve nivoe kako zakonodavne tako i izvršne vlasti. U tom smislu su u segmentu zakonodavne vlasti formirane komisije/odbori za pitanja ravnopravnosti spolova. Kada se govori o izvršnoj vlasti, u okviru Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH djeluje Agencija za ravnopravnost spolova (koja je osnovana nakon usvajanja Zakona o ravnopravnosti spolova BiH 2003. godine –  ZORS), kao krovna institucija za prilagodbu inicijativa o ravnopravnosti spolova u sferi privatnog i javnog života. Na entitetskom nivou osnovani su Gender centar FBiH i Gender centar – Centar za jednakost i ravnopravnost spolova Vlade Republike Srpske. Pri kabinetima načelnika općina su, također, osnovane komisije za ravnopravnost spolova. Nažalost, ne može se reći da sve osnovane komisije rade adekvatno i u kontinuitetu. Osim toga gender centri u oba entiteta su izdali upustva koja pozivaju gradove i općine da budu direktno uključeni u implementaciju ZORS-a. Međutim, i pored postojanja brojnih institucionalnih mehanizama za ravnopravnost spolova, na svim nivoima, kako u zakonodavnoj tako i u izvršnoj vlasti i dalje postoje brojne prepreke koje ograničavaju ženske ekonomske prilike, jednaku participaciju u javnom životu i na mjestima odlučivanja kao i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava.

Dakle, jasno je da u BiH rodna ravnopravnost postoji samo de jure dok je de facto slika drugačija. U vezi s navedenim, za očekivati bi bilo da se barem u izbornoj godini malo više povede računa o pitanjima rodne ravnopravnosti, nažalost BiH je i po tom pitanju drugačija od ostalih zemalja, što i ne iznenađuje uzme li se u obzir pasivizam biračkog tijela u našoj zemlji. Tako se u izbornoj godini u BiH najviše govori o eventualnim izmjenama Izbornog zakona. Između ostalih tu i tamo spomenu se i ekonomske teme, zatim teme globalne sigurnosti, pitanja imigracije, nacionalne netrpeljivosti itd.  Međutim, u predizbornoj utrci u BiH jedva da se i  govori o rodnoj ravnopravnosti, odnosno o broju i ulozi žena u politici. O rodnoj ravnopravnosti se govori samo u smislu tzv. kvota i obavezi političkih stranaka, prema Izbornom zakonu, da na kandidatskim listama moraju imati minimum od 40% slabije zastupljenog spola (u ovom slučaju to su žene). Pored procentualne zastupljenosti zakon je definisao i raspored ženskih kandidata na listama što im je omogućilo veće šanse da budu izabrane, dakle zakon je donekle popravio zastupljenost žena na listama i u političkom životu, a ne političke partije iz kojih žene dolaze, što pak znači da se rodna ravnopravnost  ne priznaje kao nešto što je normalno, kao jedan segment osnovnih ljudskih prava nego se mora zakonom štiti.

U kontekstu zastupljenosti žena u političkom životu bitno je spomenuti da je većina političkih stranaka u BiH, 2014. godine, potpisala Izjavu o opredijeljenosti ravnopravnosti spolova (daljnjem tekstu Izjava). Navedenu Izjavu je pripremila Agencija za ravnopravnost spolova BiH  u saradnji s brojnim partnerima, između ostalih i misijom OSCE-a za BiH. Izjava tako definiše osnovne pretpostavke za rad političkih stranaka o pitanjima ravnopravnosti spolova.  Prema spomenutoj Izjavi političke stranke potpisnice se između ostalog obavezuju: u potpunosti poštovati ZORS BiH, jednako promovisati muške i ženske kandidate, aktivno zagovarati pitanja ravnopravnosti spolova, prepoznati ulogu koju muškarci mogu imati u promociji pitanja ravnopravnosti spolova, uključiti temu ravnopravnosti spolova u programe političkih stranaka, osuditi seksističke komentare i govor mržnje od strane članova i članica političkih stranaka, pozdraviti saradnju s institucionalnim mehanizmima za ravnopravnost spolova, podržati ravnopravnost i jednake mogućnosti za žene i muškarce, itd. Uvidom u javno dostupne dokumente političkih stranaka (Statuti) jasno je da se navedene obaveze iz Izjave kao i ZORS-a minimalno poštuju. U tom smislu, određen napredak su napravile Demokratska fronta i Građanski savez. Naime, navedene stranke su u svojim Statutima ubacile članak (Članak 8 Statuta Demokratske fronte i Članak 5 Statuta Građanskog saveza) u kojim se navodi da „izrazi koji su radi preglednosti dati u jednom rodu bez diskriminacije se odnose i na muškarce i na žene“, dakle vodile su računa o rodno osjetljivom jeziku. Ostale političke stranke čiji su Statuti javno dostupni ne koriste čak niti rodno osjetljivi jezik. Svi Statuti sadrže odredbe o borbi protiv diskriminacije, izuzev toga statutima nisu obuhvaćene druge odredbe ZORS-a. Deveti dio ZORS-a u Članu 20 stav 1 kaže da „državna tijela na svim nivoima organizacije vlasti, i tijela lokalne samouprave, uključujući zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, političke stranke, pravna lica s javnim ovlaštenjima, pravna lica koja su u vlasništvu ili pod kontrolom države, entiteta, kantona, grada ili općine ili nad čijim radom javni organ vrši kontrolu, osigurat će i promovirati ravnopravnu zastupljenost spolova u upravljanju, procesu odlučivanja i predstavljanju. Ova obaveza postoji i za sve ovlaštene predlagače prilikom izbora predstavnika i delegacija u međunarodnim organizacijama i tijelima“. U istom Članu (2) ZORS-a, u stavu 2 se pojašnjava da ravnopravna zastupljenost postoji u slučaju kada je jedan od spolova zastupljen najmanje u procentu 40% u tijelima iz stava 1 ovog člana. Pregledom javno dostupnih informacija (dostupne web stranice političkih stranaka) jasno je da je znatno manji broj žena u tijelima koja odlučuju. Naime, postotak žena u različitim tijelima se generalno kreće oko 26% kod većine političkih stranaka. Zanimljivo je i to da Član 20 stav 4  ZORS-a propisuje da su „tijela iz stava 1 ovog člana u cilju ostvarivanja ravnopravne zastupljenosti spolova i otklanjanja diskriminacije dužna donositi posebne mjere propisane Članom 8 istog zakona“ a koja se odnose  na posebne norme, kriterije ili prakse koje je moguće opravdati legitimnim ciljem, a moraju biti proporcionalne, primjerene ili nužne. Dakle, ZORS je predložio i instrumente za lakše uspostavljanje ravnopravnosti spolova, međutim do sada nije bilo javnosti poznatih konkretnih mjera koje su poduzete od strane političkih stranaka kako bi se došlo do ravnomjerne zastupljenosti muškaraca i žena u tijelima upravljanja i odlučivanja.

Trenutno se većina političkih stranaka bavi pitanjima rodne ravnopravnosti u smislu što unutar svojih struktura imaju organizacije žena. Međutim to nije u redu, tek na taj način podržavamo neravnopravnost spolova. Naime, ako želimo rodnu ravnopravnost onda unutar političkih stranaka treba da jednakopravno djelujemo sa muškim kolegama i da pitanja ravnopravnosti spolova budu fokus interesa svih članova i članica unutar političkih stranaka. Dobar iskorak u tom smislu bi trebali biti Odbori za ravnopravnost spolova u čijem sastavu bi bili i muškarci i žene koji bi se aktivno bavili pitanjima ravnopravnosti spolova i koji bi iskazivali iskrenu predanost i namjere uključivanju rodne perspektive i ostvarivanju napretka na ovom području. Ovdje je bitno istaći da unutar nekih stranaka postoje navedeni Odbori (kod stranaka građanske orijentacije) ali kao što je to često slučaj u BiH isti formalno postoje ali bez nekih konkretnih aktivnosti.

Dalje, jasno je da je brojčana zastupljenost žena u različitim tijelima političkih stranaka takva kakva jeste. Isto tako odgovornost za takvo stanje ne leži isključivo na političkim strankama. Naime, smatram da i one žene koje su prisutne i koje djeluju u određenim tijelima svojim radom i saradnjom s muškim kolegama moraju aktivno poticati i zagovarati principe jednake rodne zastupljenosti i ravnopravnosti. Žene političarke moraju biti odgovorne prema svom rodu te svojim angažmanom dati poticaj drugim ženama da se aktivno uključe u politiku.  Na ženama je da dokažu da ne žele biti samo ukras nego stvarna unutarstranačka snaga. Žene se moraju izboriti da  njihovo djelovanje bude vidljivije i da budu prepoznate u javnosti. Žene u saradnji s muškim kolegama moraju u praksi u fokus stavljati pitanja rodne ravnopravnosti što im u osnovi nalaže i ZORS kao i preuzete obaveze iz prethodno spomenute Izjave. Dok političarke svjesno šute dok im se nameću omalovažavajući modeli djelovanja samo kako bi se kao ukrasi našli na kadidatskim listama stanje će ostati nepromijenjeno. U tom segmentu se nameće i pitanje slobode koju pojedinci odnosno pojedinke uživaju o određenim tijelima i koliko im ta tijela unutar političkih stranaka dozvoljavaju adekvatno djelovanje.  Zbog svega navedenog žene političarke imaju još veću odgovornost da se organizirano počnu suprotstavljati lošoj praksi. Žene političarke se zajednički trebaju okupljati oko projekata koji se odnose na položaj žena u društvu. U tom smislu primjer nam trebaju biti kolegice iz finskog parlamenta koje su se zajedničkim akcijama i djelovanjem izborile za svoj bolji položaj. Žene političarke su te koje trebaju uticati na svoje muške kolege i uz njihovu pomoć se boriti za promjene stavova kako bi ravnopravnost spolova postala potreba a ne zakonski imperativ.