Adnan Lukač: Jesmo li prestali biti ljudi?

Apr 16 2018
(0) Comments
  • Posted by: DF
  • Posted in
  • Tags:

Jučerašnjim autobusom krećem iz Tuzle za Sarajevo, oblačno, tmurno popodne. Pun autobus, jer dva prethodna neobjašnjivo nisu krenula. Mjesta ima samo na kraju busa gdje i sjedam. Nakon mene ulaze 3 momka mojih godina, očito ne sa ovih prostora. Dolaze na kraj autobusa i obzirom da je okom vidljivo da dolaze iz zemalja bliskog istoka, zadnji dio busa se isprazni. Valjda je sad udobno sjediti i sa nekim, a ne sam.

Sa jednim, koji sjeda kraj mene, ulazim u razgovor. On je Mahruk, već 3 pune godine putuje iz Pakistana, iz grada blizu granice sa Indijom, uglavnom pješačeći. Ostavio je tamo roditelje i porodicu i krenuo za Italiju gdje će pokušati naći neki posao. Iako se u njegovom gradu skoro pa svakodnevno dešavaju bombaški napadi na ulici i školama, smatra da je najveći problem njegove države što su ljudi neobrazovani. U Bosnu i Hercegovinu je došao iz Srbije, gdje je bio već skoro godinu dana, jer nije imao kud dalje. Pokušao je nekoliko puta preći u Hrvatsku, ali su ga deportovali nazad u Srbiju. Na moje pitanje da li je imao problema tamo kaže da nije, osim što mu je ponekad dolazio neki policajac, istukao ga i tražio mu 500 eura da ga ne prijavi. Kaže da je danas došao i upoznao nekoliko ljudi i da su fini. Zanimalo ga je za koliko dolazimo u Sarajevo, pa mi je onako usput ispričao da mu je taksista tražio 250 eura da ga iz Tuzle dovede do Sarajeva. Kaže i da nisu gladni, ali su jako umorni jer su dugo pješačili iz Srbije.

Pitao me, pa sam mu rekao da živim u Sarajevu, da u Tuzlu dolazim zbog djevojke, na šta on kaže da je i on imao djevojku u Pakistanu, ali je morao ostaviti kad je krenuo.

Policajcu 500 eura da ga ne prijavi? Taksisti 250 eura da ga doveze do Sarajeva? Zapitam se ko su taj policajac i taksista? Stvarno žive tu negdje oko nas? Sjećaju li se oni izbjeglica sa Balkana koji su otišli u druge zemlje bježeći od istog onog od čega oni danas bježe? Hoćemo li im i mi podapinjati noge?

Djeca ginu na ulicama, a za njega je neobrazovanost najveći problem. Pa zar nemaju problema ko je koje nacionalnosti? Izborni zakon? Legitimno predstavljanje? Ništa? Hoćemo li ikad shvatiti da na svijetu postoji još naroda osim Srba, Hrvata i Bošnjaka i da imaju puno većih problema nego mi i da smo im po svim svjetovnim i božijim pravilima dužni pomoći.

Dok veliki dedeci svijeta u rukama drže pametna torpeda, hemijsko oružje, nuklearne bombe na dugme, možemo li mi barem u svojim rukama držati humanost? Ako im ne možemo pomoći dok prolaze kroz našu zemlju ,  jer ostati sigurno neće, jer  ni mi ne ostajemo, onda barem ne smijemo zarađivati na njihovoj tragediji. Ako ih sretnete negdje u busu, gradskom prijevozu, parku, a hoćete, nemojte bježati od njih, sjetite se da to nisu samo izbjeglice, to su i ljudi, imaju ime i prezime, porodicu i da im nije lako. U njima žive neka sjećanja, osjećanja, u njima živi neki čovjek kojem treba sva sreća ovog svijeta da stigne gdje je krenuo.

Sretno Mahruk…